ZASTOJ

======================================
        Bilo nas je troje: njih dvojica i ja. Tako smo seli prvog dana u amfiteatru, tako je i ostalo. Oni su meni donosili diskove sa muzikom koju treba da slušam, kupovali mi ulaznice za koncerte i vodili me u bioskop. Ja sam išla redovno na predavanja, davala im svoje beleške i podvlačila u udžbenicima ono što moraju da nauče za ispite.
        Volela sam ih kao braću i oni su mene voleli kao brata, onog najmlađeg, kojem stalno nešto mora da se objašnjava i koji mora da se štiti. Pretvarali smo se da nisam žensko i dobro nam je išlo. Nisu propuštali da se zabave na račun momaka koji bi mi se obratili pred njima. Nije baš da su me momci saletali, ali prišao bi poneki da zatraži beleške. A njih dvojica bi, posle munjevitog dogovora očima, zaređali sa upadicama dok onaj jadnik ne bi zaboravio šta je uopšte hteo. Tako je bilo u početku. Kasnije, mada sam uglavnom sedela sama u amfiteatru, niko nije ni pokušavao. Išla je priča da, kad zatrudnim, neću znati čije je.
        Kad je jedan od njih kupio rokericu, činilo mi se da je on lepši. Posle, kad je drugi probušio uvo, izgledalo mi je da je on lepši. Bili su lepi obojica i nisu se mučili s devojkama. Šetali su srednjoškolke. Govorili su da su one najbolje, jer moraju rano da se vrate kući, pa njima preostaje vremena da odu na bilijar. Mene nisu izvodili u grad. Ja sam bila zasebna kategorija, ni muško ni žensko. Ostajala sam kod kuće da se tešim svojom posebnošću slušajući Noćni program na radiju. Da, zatim, slinim u jastuk, naizmenično za jednim i za drugim, najviše za sobom.
        Jedanput, samo jedanput, ostala sam sama sa jednim od njih. Onaj drugi je ležao kod kuće pod temperaturom, a nas dvoje smo preuzeli da uradimo i njegov grafički rad. Tukli smo po digitronima i okretali lenjire na stolu u mojoj sobi do dva ujutru. Glave su nam se svaki čas primicale i udaljavale kao hiroviti helijumski baloni. Udaljavale se kad bi se otvorila vrata na sobi, a otvarala su se svaki čas. Majka je tri puta ušla da nam unese kafu i sok. Mala Nina je zaboravila lutke pod stolom na kojem smo crtali, pa se vratila da ih uzme, ali onda je zaboravila album sa sličicama. Bolesnik je zvao četiri puta da čuje dokle smo stigli. Glava mi je gorela od svega. Ponavljala sam greške u računanju. On me je zadirkivao, zbunjivao me je. Od toga sam grešila još više, gorela sve više.
        Kad smo zatvorili fascikle sa radovima, prvi put smo se pogledali pravo u oči. I tada je nastupio zastoj o kojem govorim. On se zaustavio zajedno sa stolicom na kojoj se klatio. Zaustavio se u trenutku kad je stolica, oslonjena na dve zadnje noge, mogla da prevagne nazad koliko i napred. Dlanove je stavio na potiljak, laktove oštro izbacio u stranu. Na unutrašnjosti njegovih podlaktica ispupčile su se vene. Znam da ni nožnim prstima nije doticao pod. Njegovo telo na stolici-trapezu nudilo se padu koliko i meni, zvalo me je da ga povučem napred. Zastoj je bio tu da bi jedno od nas dvoje reklo ili uradilo nešto posle čega njih dvojica više neće biti isti. Zatišje između dve pesme na kaseti zateglo je strunu između nas. Osećala sam da vremena ima tek do kraja tišine. I pre nego što je napolju pisnula sirena, znala sam da je gotovo.
        Vreme je požurilo da nadoknadi sebe: pridržala sam fascikle dok je on vezivao pertle, okrenula sam ključ i naslonila čelo na hladna vrata, njegova devojka je zatrudnela, oženio se, svi smo diplomirali, onaj drugi je otišao u Johanesburg i nije se više imalo šta čekati, bilo je vreme da se i ja udam, za onog trećeg, što je sedeo iza nas u amfiteatru i rekao mi da imam tužne oči, za šta sam smatrala da je, u datim okolnostima, dovoljno za brak.

Objavljeno u „Povelji” (1/2010)