RAŠA

======================================
        Komšiju Rašu nikada nisam srela izvan naše ulice. Kao da nije ni išao dalje od kontejnera za đubre nanizanih preko puta ulaza u zgradu. Odatle je svakodnevno dovlačio kartonske kutije stežući ih za krute uši.
        Ni one koji ništa nisu znali o Raši, ne bi iznenadilo to što se on muva oko đubreta – izgledao je kao jedan od takvih. Umesto lica, imao je nakostrešenu prošaranu bradu zasvođenu zagasitom kapom. Išao je, i leti i zimi, u suknenom prsluku nastalom od kaputa. Glomazni našiveni džepovi vukli su i prsluk i Rašu nadole, pa je sve to zajedno – pripljesak kape, mlohavi bivši kaput i u njega urasle nabrane nogavice – činilo da taj pogureni čovek izgleda kao da se sliva u potpećene cokule. Ali, mada je nesumnjivo izgledao kao prosjak, Raša je bio majstor: popravljao je televizore.
        Ne znam da li je učio nekakvu školu za to ili je bio samouk, tek, bio je dobar majstor i opsluživao je čitavo naselje. Ustajao je od punog tanjira, žvaćući, i presuljavao u vernim cokulama do komšije sa snegom na TV-u usred direktnog prenosa derbija. Naplaćivao je svoje usluge sa „kol’ko daš, komšija“, a dobijao je, uz novac, iznošenu odeću i stare muške cipele. Odeću je prodavao na buvljaku, cipele je zadržavao, potpećivao, i one su sve, na njegovim nogama, dobijale isti oblik: ispao bi im jezik, gubile su pertle i, podno zarozanih nogavica, na kraju su izvirivala dva kvrgava bezobličja. Kao prestareli, sumorni psi, te dve cokule su našle svoje skrajnuto mesto za dremanje, uz desni gelender ulaza u zgradu. To je bila Rašina osmatračnica gde je nalakćen pušio i motrio na kontejnere.
        Jednog dana, Raša je, umesto uz gelender, stao nasred ulaza. U ruci mu je bila flaša rakije kojom je zaustavljao komšije pri povratku s posla: častio je za unuče. Nikoga nije pozvao u svoj stan. Raša je znao za meru, nije tražio previše. Pričalo se da mu se ćerka vratila sa stomakom, isto onako nečujno, noću, kako je bila i otišla. Pričalo se i da je muž tukao, mnogo pio i na kraju je, otežalu, oterao.
        Već sutradan, posle čašćavanja, sve je teklo po starom: Raša je stajao na svom mestu u ulazu, televizori su se kvarili, on je dolazio i popravljao ih. Unuk je rastao onako kako rastu tuđa deca – kao iz vode. Kad je prohodao, trupkao je uz dedu, dok mu je majka bila na poslu.
        Čulo se da se Rašina ćerka zaposlila u zlatari. Prolepšala se. Pred zgradom je često stajao veliki beli auto. Lupkajući štiklicama niz hodnik, Rašina ćerka je, kao na filmu, istrčavala i sedala na suvozačko mesto. Kako se takvi filmovi završavaju, komšije su znale gledajući televizore koje im je Raša popravljao. Sam Raša, kao da nije znao ništa. I dalje desni gelender, kontejneri, kutije...
        Videvši ga ponovo nasred ulaza sa flašom rakije, nema tog komšije koji nije pomislio isto. I svi su pogrešili – Raša je častio zato što mu se ćerka udala.
        Samo je još jednom izašao, ne računajući ono što i nije za računanje – kad čoveka iznesu. Odneo je kartonsku kutiju i bacio je u kontejner.
        Komšinica sa drugog sprata, koja je upravo tada prala balkon, kaže da je, nagvirivši odozgo, videla kako se u kutiji zelene kore od lubenice.
        – Usred maja! – rekla je.
        I ostalo je da se Raša najčešće spominje po tome.
        Umro je samo dve nedelje posle ćerkine udaje i nismo stigli da vidimo njegovu sreću, ni nenošene cipele na njegovim nogama.
        Sva pravda za Rašu stala je u te kore od lubenice.

Objavljeno u zborniku "Leksikon božjih ljudi"
(Službeni glasnik, 2010.)