SAMSON IZ DEČJE BOLNICE

======================================

        1.

        Moj jednogodišnji sin leži u sobi za izolaciju u Dečjoj bolnici. Da ne bi iščupao iglu kroz koju prima infuziju, preko stomaka je vezan pamučnom pelenom za šipke kreveca. Obe ruke su mu privezane za telo kanapima od izuvrtanih zavoja.
        Mene su smestili u sobu na dnu hodnika. Tu već dva dana čekam da mom detetu spadne temperatura, i da ga, zatim, prebace kod mene.
        Tu osluškujem i kad plače i kad ne plače.


        2.

        Rekli su mi da mogu da vidim svoje dete kad god poželim, ali da ne smem da ulazim kod njega. Mogu da ga vidim kroz stakleni zid koji odvaja sobu za izolaciju od hodnika. Ali tako može i on mene da vidi, da počne da me doziva vrišteći, da zacima vezanim ručicama i šutne bosim stopalom metalnu šipku kreveca, da na to zlovoljna sestra dotrči i izdere se na mene, potom da u sobi osluškujem kako naglo prestaje njegov plač i pitam se kako i zašto.
        Zato njegovom prozoru prilazim idući niz zajedničku terasu koja se pruža duž bolničke zgrade. Zastajem ranije, kod prozora mog bolničkog anđela. Njegovu sobu od sobe mog sina odvaja samo staklo.
        Kad mi se anđeo osmehne i nasloni obraz na sklopljene dlanove, to znači da moje dete spava.
        Kad zavrti glavom i stisne usne - ne spava.
        Kad plače, čujem i sama.


        3.

        Moj bolnički anđeo je osmogodišnji cigančić Samson. U izolaciji je predugih dvanaest dana. Čim medicinske sestre ne paze na njega, iskorači kroz prozor na terasu da se prošeta. Tako dođe i do moje sobe, osmehne se i napravi onaj znak sa sklopljenim dlanovima.
        Polako, bezglasno izgovorim Hvala i pošaljem mu poljubac.


        4.

        – Ti si moj anđeo, Samsone – kažem mu. – Divan si što mi pokazuješ kad moja beba spava.
        Cigančić cakli crnim okicama.
        – Da li znaš ko je bio Samson? – pitam ga, zato što želim da oseti da je poseban.
        On kaže:
        – Znam: moj deda! – i ponosno se osmehne.


        5.

        Odnosim Samsonu dve kese pune banana, napolitanki i grisina.
        On mi pokazuje stočić pretrpan kutijama keksa i soka. Kaže:
        – Svi mi ostavljaju kad odlaze kući, a sutra idem i ja. Neću moći sve to da pojedem do sutra.
        Ne pitam ga gde je njegova kuća ni ko dolazi po njega. Kažem:
        – Uzmi, ponećeš.


        6.

        Sutradan, Samsona nema da se pozdravi.
        Zatičem ga na njegovom krevetu: plače. Uz krevet se istrbile dve kese: jedna sa odećom, druga sa slatkišima.
        Samson plače otkrivenog lica. Plače kao da ga ništa ne bi utešilo. Produžili su mu boravak u bolnici zato što mu neki rezultati nisu dobri, a on se spakovao još juče.
        Kroz otvoren prozor, sa terase, mogla bih da dodirnem crnu začešljanu kosicu nad uplakanim licem.
        Ne pružam ruku, plašim se: naglasili su nam da je Samson tu zbog teške infekcije i da zato ne treba dolaziti u dodir s njim.
        Vraćam se niz terasu pognute glave.
        Samu sebe bih pljunula.

Objavljeno u zborniku "Leksikon božjih ljudi"
(Službeni glasnik, 2010.)